His mention of ending it all early in the novel hints at the level of self-deprecation that just didn't seem to come through in my reading of Post Office. Yet while some would suggest that Bukowski is the world's greatest misogynist, he doesn't depict anyone else in this novel any worse than he does himself. Hutchins' Great Conversation? I don't know. Is it because secretly anyone who reads wishes they could write? Is this part of Robert M. Like with Hemingway and others, why we find it fascinating to read about the shenanigans of people who struggle to write is beyond me. It's hard not to enjoy Bukowski's writing. Naposletku se moram zapitati koja je poenta ove zbirke priča? Mislim da odgovor leži u tome da je Čarls Bukovski pisao ove priče za novine i časopise kako bi tu i tamo kljucnuo po neki dolar kada ih i ako ih objave, a Faktotum nije ništa drugo do zbirka tih manje uspešnih priča. On živi na samom dnu ljudskog taloga, ali na tom dnu se nalazi svojom krivicom, a ne krivicom društvenog sistema. Neki od tih poslova i nisu toliko loši, ali se stiče utisak da on ima problem sa autoritetom i perverzno uživa u tome da razočara čak i one ljude koji su dobri prema njemu.
Pokraj njega iz poglavlja u poglavlje promiču poslovi koje on uspešno eskivira, sabotira, odbacuje. Dane i noći on provodi u opijanju, seksu, klađenju i lenstvovanju. Henri Kinaski živi od danas do sutra, nema nikakve ambicije osim da se danonoćno opija. Na žalost glavni junak jeste probao sve, ali nije bio uspešan ni u čemu, svojom i samo svojom krivicom. Ambicije su mi onemogućene mojom lenjošću."įaktotum znači uradi sve ili probaj sve.
Čitava knjiga je sažeta u ove dve rečenice koje su inače citat glavnog junaka ovog dela- Henrija Kinaskog, koji je zapravo sam Čarls Bukovski:
0 kommentar(er)
